Übersetzungsbüro Neven Luetić
Navigation

Pošto sam porijeklom iz Hrvatske težište moga rada je na kombinaciji Njemački/Hrvatski.
Srpski a još više Bosanski malo se razlikuju od Hrvatskoga; razlike su usporedive za razlikom untar Njemačkog koje se govori u Austriji i u Njemačkoj.

Pregled razlika između Hrvatskoga, Srpskoga i Bosanskoga

gramatičke razlike

Skoro jedina gramatična razlika između Hrvatskog i Srpsog je različita konstrukcija rečenica sa pomoćnim glagolom i glagolo. U Hrvatskome ta rečenica se, kao u Njemačkome, stvara pomoću odgovarajućeg oblika pomoćnog glagola i infinitivu glagola: „Trebam ići”. U Srpskome ta se rečenica stvara slično Njemačkome takozvanom infinitivom sa „zu”: „Trebam da idem”.

Ijekavski, ekavski, ikavski

Neovisno od razlikovanja jezika, razlikuju se tri dialektalne skupine unutar oba jezika. Tu se radi o fonetskoj razlici i odnosi se na izgovor jednog praslavenskog samoglasnika „jata”. Taj se glas izgovara u slijedećim varijantama:

ij
ijekavski

e
ekavski

i
ikavski

Na ijekavski, koje se koristi u većem djelu Hrvatske u od većine Srba van same Srbije, primjerice kažemo „bijel” na ekavskome, koje se uglavnome koristi u Srbiji i djelovima sjeverne Hrvatske „bel” - kao u imenu glavnog grada „Beograda”; hrvatski „Bijelovar” ima isto značenje, ali je tu sufiks „var” došao iz Mađarskoga. Ikavski se isključivo koristi u Dalmaciji. A i tamo nalazimo „bijeli grad”: „Biograd”.

vanslavenski utjecaji

Razlike u korpusu riječi između Hrvatskoga, Srpskoga i Bosanskoga (ili Bošnjačkoga) nastale su djelom uslijed dugotrajnoj pripadnosti jednoj od reginalnih povjesnih velesila. U sjevernoj Hrvatskoj stoga su učestali njemaki izrazi zbog utjecaja Austro-Ugarske primjerice „štreber”. Međutim ponekada se nalazi i tendencija ne prihvaćanja njemačkih izraza baš u Hrvatskome: njemački „Schnitzel” u Hrvatskoj se (uglavnome) zove „odrezak”, u Srbiji „šnicel”.

U Istri i Dalmaciji mletačka vlast u večini gradova a i razmjerna autonomija gradova koji su dugo zadržali varijante latinskoga, ostavila je tragove primjerice u pojmu „barka” za brodić. Bosna je stoljećima bila dio osmanskog carstva i mnoge je riječi prisvoila iz turskog. Brojni turcismi nalaze se i u Srpskome a još više u Hrvatskome. „Džezva” za pripremu turske kave proširila se u cijelom području i kao stvar i kao riječ. Za mnoge riječi, kao naprimjer „dućan” većina govornika nije ni svjesna da se radi o riječima turskog porijekla, slično kao što većini Njemaca nisu svjesni, da je „Fenster” riječ latinskog porjekla. Hrvati i Bosanci su videći kule sa satovima koje su osmanlije sagradili u gradovima preuzeli riječ „sat” za razdoblje od 60 minuta dok su Srbi unatoč okupacije ili možda baš zbog toga za to koristili slavenski „čas” što u Hrvatskome samo znači „trenutak”.

razlike u spektru značenja

Ove je već primjer za razlike između Hrvatskoga i Srpkoga koje ne leže u samome korpusu riječi nego u obliku i u sprektru značenja određenih riječi slavenskog porijekla. Oni značajno pridonose razlikovanju jezika. Primjeri su Hrvatski „osobno” Srpski „lično”, gdje lik ima mnogo značenja koju su zajednični što ne obuhvaća što se na Njemačkome zove „Person”.

Latinica i ćirilica

Najupadljivija razlika za ljude iz zapadne evrope je ćirilica, koja se u Srbiji uglavnome upotrebljava. Prednost ćirilice ima posljedice i za korištenje latinice u Srbiji, gdje primjerice novine dodatno koriste latinicu: pošto je za strana imena potrebna transliteracija za ćirilicu rezultat te transliteracije se koristi i u latinskoj varijanti: iz „Münchena” na ćirilici nastane „минхен” a u latinici„Minhen”. Nasuprot tome u Hrvatskoj se strana imena ostvljaju u izvornom pismu iako za vlastiti jezik uključujući imena važi načelo: „piši kako govoriš”.

politički utjecaji

Postojeće razlike povećane su od vremena rata raznim mjerama koje služe „čistoći jezika”. U Hrvatskoj nakon samostalnosti ponovo su se u upravi uveli hrvatski pojmovi, gdje su se koristili srpski, favorizirali su se stariji hrvatski pojmovi umjesto stranih riječi a djelomično su stvoreni novi kao primjerice „zrakomlat”. Umjesto o „sportu” neko vrijeme se govorilo se o „športu”. U Srbiji se otkad je raspala Jugoslavija ćirilica koristi kao službeno pismo, iako mnoge novine izlaze na latinici itd.

Uslijed pristupa Hrvatske evropskoj uniji vidi se nova tendencija u suprotnome smjeru: preuzimanje pravnih propisa EU jezično se odrazila a nije za očekivati da će se iste pravne odredbe u Srbiji reformulirati ukoliko se Srbija također bude približavala EU.

Iscrpna diskusija razlika nalazi na u raznim člancima wikipedije (Njemački):

Naziv „srpskohrvatski” (ili „hrvatskosrpski” izraz je shvaćanja da su Hrvatski, Bosanski i Srpski u stvari jedan jezik sa različitim varijantama. Kako god netko ocijenio te razlike sa linguističkog stajališta: kao službeni jezici u Hrvatskoj i Srbiji dopušteni su samo još Hrvatski odnosno Srpski, u Bosni Hrvatski, Srpski i Bošnjački. Pojam „srpskohrvatski” više se ne koristi.